Povijest prohibicije kanabisa

Napoleon se spominje u povijesti marihuane i nekoliko godina ranije.1798. godine pokrenuo je kampanju u Egiptu i Siriji. To je bila velika ofenziva s ciljem presijecanja engleskih trgovačkih ruta i oslobađanjem Egipta od otomanske vladavine. Nakon početnog osvajanja, Napoleon je pokušao zadržati lokalnu podršku prihvaćajući islamsku kulturu i učenje. Veliki dio Napoleonove vojske sastojao se od znanstvenika i učenjaka koji su bili zaduženi za osnivanje laboratorija, biblioteka i istraživačkih centara. Tu su otkrili i hašiš. Iako se u početku tome nije pridavala neka velika važnost, otkriće hašiša i njegovo donošenje u Europu imalo je velikog utjecaja na europsku kulturu, a posebice književnu misao. Malo je tko u Europi znao za hašiš prije francuske kampanje, a kamoli da ga je koristio. S druge strane, hašiš je bio sveprisutan u Egiptu. Prodavao se u kafanama, na tržnicama i u posebnim barovima. Francuzi, koji su se tu našli bez svojih vina i svojih sireva, objeručke su prihvatili hašiš kao sredstvo opuštanja i uživanja. S obzirom da se hašiš još uvijek povezivao sa sufijima i na njega sunitska elita nije gledala blagonaklono, čim je Napoleon napustio Egipat, general kojega je ostavio da vlada, Jean Jacques Menou, donio je 1800. godine Ordre du jour – zabranio je uzgoj, prodaju i konzumaciju marihuane – što se smatra prvim modernim zakonom o prohibiciji droge. Zakon sam po sebi nije polučio neke velike rezultate jer se hašiš u znatnoj mjeri nastavio uzgajati, prodavati i konzumirati diljem Egipta te je pronašao put do Francuske s trupama koje su se vratile kući 1801. Vrlo brzo se hašiš proširio Francuskom i ostatkom zapadne Europe.

Unatoč naporima vladajućih u Europi da hašiš okarakteriziraju kao opasnu tvar, upravo on je bio stvar koja je povezala mnoge od najvećih umjetnika i pisaca romantizma. Nazivajući se Klub Hašišara (Le club des hachichins), Theophile Gaultier, Charles Baudelaire, Gerard de Nerval, Victor Hugo, Honore de Balzac i Alexandre Dumas nalazili bi se u Parizu kako bi uživali hašiš i razmjenjivali svoja iskustva. U svojim radovima su normalizirali kanabis i popularizirali boemski pogled na umjetnost l’art pour l’art (umjetnost zbog umjetnosti).

S druge strane kanala, britanski imperij se borio sa sveopćom prisutnošću kanabisa u Indiji. Kao domaća biljka na indijskom potkontinentu, kanabis se mogao naći kako raste u divljini i najvjerojatnije je bio uzgajan od strane najranijih doseljenika. Čak i rani tekstovi hinduista, budista i tantrista pišu o psihoaktivnim svojstvima kanabisa. Marihuana se dijelila u 3 vrste: Bhang – najjeftinija i najprisutnija, a ujedno i najgora vrsta koja se satojala od smrvljenog lišća, smrvljenih sjemenki i smrvljenih cvjetova, uglavnom svega smljevenoga. Ganga je bila srednja klasa, uzgajana od ženskih biljaka, dok je prva klasa bio Charas. Charas je vrlo potentni hash koji se uzgaja u najpoželjnijim poljima Hindu Kusha i himalajskih planinskih lanaca na visinama od 1000 do 2000 metara. Ta klasifikacija i imena su se zadržala do današnjih dana. Jedan od prvih Europljana koji je pisao o indijskoj travi bio je portugalski doktor Garcia da Orta. On je pisao o Bhangu 1563.: Indijcima to daje osjećaj ekstaze, opušta ih od briga i smiju se i na najmanje sitnice. Ipak se kaže za njih da su oni prvi shvatili koja je prava svrha toga.

Nekih 200 godina kasnije Britanci su, skupa s indijskom vladajućom kastom, razmišljali o potpunoj zabrani kanabisa, brinući se da će uzrokovati društvene nemire. Britanski parlament, s druge strane, imao je druge ideje. S obzirom na nezasitnu glad za osvajanjem i sve troškove koje je to donosilo, novca im je uvijek nedostajalo. Priliku za povećanjem dobiti vidjeli su u marihuani. Oporezili su ju 1790. i tri godine kasnije su stvorili zakonski okvir za izdavanje dozvola uzgajivačima i prodavačima.

Oporezivanje i regulacija su radili do neke mjere, ali s obzirom na veličinu indijske države, mnogi su lako izbjegavali obaveze. Snaga crnog tržišta je bila toliko frustrirajuća da je britanski parlament razmatrao mjere potpune zabrane u nekoliko navrata : 1838., 1871., 1877. i 1892. Ali prihod koji je dolazio nije se mogao zanemariti. Nekad u to vrijeme pojavili su se pokreti za zabranu droga koji su povezivali opijum s kanabisom (zvuči poznato). Parlament je odgovorio s najopširnijom vladinom studijom o kanabisu u povijesti – 7 svezaka i 3500 stranica “Report of the Indian Hemp Drugs Commission” iz 1894. I 1895. Zaključci su išli u korist kanabisa i snažno protiv prohibicije. Komisija je zaključila da je uzgoj kanabisa nemoguće istrijebiti i da ne uzrokuje ništa loše: Potpuna zabrana uzgoja biljke konoplje za narkotike i za proizvodnju, prodaju i korištenje droga dobivenih od nje, nije ni potrebna ni svrsishodna, uzevši u obzir utvrđene efekte, rasprostranjenost navike korištenja iste, društvene i religiozne osjećaje na temu te mogućnosti da korisnike potakne na pribjegavanje drugim stimulantima ili narkoticima koji mogu biti štetniji(!). Komisija je nakon toga predložila način na koji bi se kontroliralo tržište oporezivanjem, zabranom uzgoja bez dozvola i centralizacijom proizvodnje. Ovo je najvjerojatnije prvi put u povijesti da je vlada predlozila nacrt o centraliziranom uzgoju marihuane. Koliko god je bio opsežan u nekim aspektima, nacrt nije dovoljno dobro razjasnio taj prijedlog centralizacije – samo je predložio da je najbolji način za ograničavanje nabave taj da se dozvole za uzgoj daju na način da se osigura nadzor i registracija proizvoda. Kao rezultat toga, sve se nastavilo po starom. Bhang je rastao svugdje, Ganga se uglavnom sadila na farmama pod vladinim pokroviteljstvom, dok je Charas uvožen iz Hindu Kusha i Himalaja.